Podrumi Dioklecijanove palače

Dioklecijanova palača u Splitu predstavlja jedno od najbolje sačuvanih ostvarenja kasnoantičkog graditeljstva.  Izgrađena u razdoblju opće nesigurnosti (295.- 305. godine), prema ideji cara Dioklecijana i njegovih vrsnih arhitekata, kreiran je novi tip utvrđene i luksuzne carske rezidencije. Sjeverna polovina ovog monumentalnog zdanja bila je predviđena za smještaj vojske i pomoćnog osoblja, a južna vezana za careve stambene i kultne potrebe.

Stoljetne građevinske aktivnosti izbrisale su izvorni arhitektonski sklop carske rezidencije na gornjoj etaži, no supstrukcije, uvriježeno nazvani Podrumi, u južnom dijelu Dioklecijanove palače, pokazuju izvorni oblik i raspored objekata Dioklecijanovog stana. Izgradnja podrumskih dvorana uvjetovana je geološkom podlogom sačinjenom od morskih hridi koje se strmo spuštaju od sjevera prema jugu. Supstrukcije (prizemne dvorane) su imale ulogu izravnavanja južnog dijela sa sjevernim višim dijelom terena kao i ulogu konstruktivnog podupirača koji je omogućio podizanje carskih odaja na višu razinu, osiguravajući im i zaštitu od prodora vlage s mora i podzemnih voda. Od srednjeg vijeka supstrukcije Dioklecijanove palače počinju se postupno zatrpavati raznovrsnim materijalom s gornje etaže na kojoj se od ranog srednjeg vijeka postupno razvijao i izrastao grad Split.

Tijekom posljednjih pola stoljeća sukcesivno su se provodila arheološka istraživanja u podrumskim dvoranama Dioklecijanove palače. Ona su iznjedrila nove građevinske strukture iz preddioklecijanovog vremena kao i nova saznanja o kasnijoj uporabi pojedinih prostorija. Naime, u istočnom dijelu supstrukcija (19C, 21C, 22C) otkriveni su temeljni ostatci zidova građevine iz ranocarskog perioda, njegovi konstruktivni i dekorativni arhitektonski elementi (Y), ostatci kultnog mjesta – nymphaeum (15 C), kao i nalaz mramornog stola (mensa) iz Dioklecijanove blagavaonice (Y). Podzemene prostorije orijentirane oko otvorenih dvorišta poslužile su kao privremena utočišta već u ranobizatskom periodu (sredina 6. st.), a od ranog srednjeg vijeka (sredina 7. st.) kao trajne podzemne nastambe (20) izbjeglog siromašnijeg sloja stanovništva iz nedaleke Salone. Ostatci prilagođavanja supstrukcija specifičnim uvjetima stanovanja tijekom srednjovjekovnog razdoblja vide se i u dvorištu 15A. U zapadnom dijelu podrumskih prostorija otkriveni su bunari iz preddioklecijanovog vremena (Y), drvene grede u funkciji privremene konstrukcije oplate svoda (4A), te ostatci ranosrednjovjekovne turnjačnice za proizvodnju ulja i vina (4B).

Zapadne dvorane podruma otvorene su za javnost 1959. godine, dok su one istočnog dijela, završetkom opsežnih restauratorsko-konzervatorskih radova, primile prve posjetitelje tek 1996. godine. Dioklecijanova palača uvrštena je u UNESCO-ov popis svjetske baštine 1979. godine.